moje utočište

O moje drevno utočište:
Pozdrav napravljen u jesenjem znoju
Duša mi je bila na ivici sve rđe, i nisam mogao da zavežem natkolenicu i da mahnem rukom od perja. Ova činjenica se ne može poreći, ne želim ništa konkretno od tebe a ti samo želiš da te zaslijepim za svoje mane, ne želiš da budeš puž koji voli da hoda..

Zatim se sruši od udarca nespretnog dječaka. Ne potcjenjujte me poeziju, možda će moja smrt svakog trenutka biti neizbježna, tako kažu, pušače moj, nije moj posao da je branim. A ti si sav užasan i zastrašujući sa svojom bradom od koje sam zaklonio oči da se ne udavim u blatu tvoje narcisoidne ravnodušnosti.

I evo me, koji se držim za grlo, koji nadahnjujem sve ruže koje cvjetaju bez kapi iskrice vode, o zraku mira što mi udari u glavu, stanem i vidim svijet jadniji i ljepši nego prije, vidim tvoja bijeda kao da je sve slučajno da te kruniše tvoja žena.