Mi i nitko drugi

Mi i nitko drugi osim nas čekamo vječnost u omamljenosti, a vrijeme je ne sadrži u našim utrobama.

Bio sam prije tebe i fijuk vjetra donio nam je tužan jasmin.
O Layth, živio sam bijelim životom i postao sam crnilo ptice na nebu, postao sam fatamorgana jorgovana, nedostaje mi kad god se osjećam jako umorno, kao da gubitak ima veze s taštinom naše neraspoložena i nestalna domovina.

Nema potrebe brinuti se o tmurnom, i nema potrebe da zidovi stoje kao dijagonalne granice između mojih stopala i tvoje glave.
Glas ne znači govoriti bez daha kako bi s nerazumljivim drhtanjem objasnio moje pločnike i sterilne senzacije.
Tvoja tuga je duga, Leith.
Pa zamisli da se proljeće hrani tvojom i mojom vjerom, da iz pepela izraste cvijeće.