Ništa novo

Nema ništa novo prijatelju, kao da sam ptica praznog srca, ima samo dva krila, leti, žvače hranu da bi živjela, i pjeva svima poznate melankolične melodije, kafići više nisu kao ono vrijeme, i uvjeravam da to vrijeme nije bilo ništa manje nepravedno i nježno od ovoga, i ali je imalo visoke zidove koji se nisu gušili, i prozore kroz koje se mogao vidjeti svijet, to je ono čega se sjećam, tako da je slušala sve one koji preživio sjećanje, nego ih je utješio.

Zašto me ne utješiš, prijatelju? Kao da sam bio otpad u tvom podrumu, zašto ti je postalo tako hladno, i tako hladno, da sve ovo pišem riječima koje do tebe nikada neće doći.
Nema ništa novo, prijatelju, osim što mi je dosadila cijela ova igra, ta prokleta glazba i ta prokleta pretencioznost koja mi je uvijek gutala uši, kad god ti kažem, sav sam za uši.

Dosadile su mi tmurne ptice, ali ih tješim, to dobro znam, možda ćeš, kad umrem, tugovati za mnom, cvrkutat će za mnom, čut ću njihov tužni glas dok sam na nebu, i Zahvaljujem im kapljicom kiše iz očiju.