Mi i niko drugi

Mi i niko drugi osim nas čekamo vječnost u omamljenosti, a vrijeme je ne sadrži u našim utrobama.

Bio sam prije tebe i zvižduk vjetra nam je donio tužan jasmin.
O Layth, živio sam bijelim životom, i postao sam crnilo ptice na nebu, postao sam fatamorgana jorgovana, nedostaje mi kad god se osjećam jako umorno, kao da gubitak ima neke veze sa sujetom naše neraspoložena i nestabilna domovina.

Nema potrebe da brinem o tmurnom, i nema potrebe da zidovi stoje kao dijagonalne granice između mojih stopala i tvoje glave.
Glas ne misli da govori bez daha da sa neshvatljivim drhtanjem objasni moje trotoare i sterilne senzacije.
Tvoja tuga je duga, Leith.
Pa zamisli da se proljeće hrani tvojom i mojom vjerom, da iz pepela izraste cvijeće.